Krešimir Horvat kao Krleža

Od jesenas dramski opus Miroslava Krleže, više nego i pojmimo, našoj se kazališnoj stvarnosti ne prestaje nuditi kao podsjećanje da je prošlost uglavnom sadašnjost, kojoj se čudimo. Prvo je to bila intrigantna, ali po rezultatu slaba predstava Hrvatski bog Mars u Dramskom kazalištu Gavella, u inscenaciji slovenskoga redatelja Sebastijana Horvata, zatim redateljski, vizualno i glazbeno vrlo uspjela izvedba Kristofora Kolumba u ZKM-u, u režiji Renea Medvešeka, i 7. prosinca, na 108. rođendan otvorenja HNK-a Osijek, u tom kazalištu premijera predstave Krleže Miroslava Vučjak ili Vučjak (Krešimira Horvata) u dramaturškoj obradi i režiji Zlatka Svibena.

Sve tri predstave, bez obzira na kvalitetu, pokazuju da je Krleža autor čije djelo, unatoč autorovoj propaloj ideologijskoj podlozi, može izdržati kušnje dramaturgijskih zahvata i redateljskih interpretacija te da, iako u današnjem teatarskom smislu nije moderan, itekako govori o modernim životnim problemima, koje takozvani moderni kazališni pomodari – koji misle da sve počinje s njima – ne vide ili ih vide u iskrivljenom zrcalu.

Fricővo profetstvo kojim je htio „panonsko blato“ i „balkansku krčmu“ pretvoriti u bolje sutra, te utjecati na život – kojemu, kako je i sam napisao, „i mjesečina može biti pogled na svijet“ – danas se očituju kao uzaludan pokušaj političkog zanesenjaka. Ali zato, kao podloga tom političkom idealizmu  stoji njegov književni talent, koji uspješno odolijeva političkim zabludama.

Redatelj Zlatko Sviben dramu Vučjak pretvara u poprište Krležinih reminiscencija, vizija, košmara i strahova  / Snimio Ivica Glavaš

Naime, Krležine intelektualne glose koje su zahvaljujući epigonima tumačene, i kada se nije moralo, kao književni kanon i politička dogma; zatim intelektualne sumnje, koje je često nudio kao konačni sud o svojem dobu, danas se ipak pokazuju ne samo kao mišljenje zagovornika totalitarističkoga titoizma i enciklopedijskog štrebera opterećena frojdizmom i furioznim izljevom brbljave ekspresije nego i kao točna dijagnoza vremena koje se vraća, čija se prošlost nudi kao sadašnjost.

Promišljena pobuna

To je očito i kada je riječ o stogodišnjici Prvoga svjetskog rata, zahvaljujući kojemu je napisao najbolji dio opusa; i kada je riječ o ideji novoga svijeta na pučini kojom kormilari neki Kristofor Kolumbo; i kada je riječ o smušenom i nedjelatnom inteligentu Krešimiru Horvatu, koji se suočava: sa životnim i ljubavnim razočaranjima, sa socijalnom neosjetljivosti, sa selom koje nije rusoovski idealno i na kraju s odustajanjem od ideala.

Krleža u svemu tome prepoznaje, jasno vidi i poput kirurga secira uzroke hrvatske stvarnosti, koja se ni danas gotovo ne razlikuje od one od prije stotinu godina, kada je čovjek koji misli bio žrtva kohabitacije intelektualne pokvarenosti i političke prevrtljivosti, koja kao svoj produkt nudi sluganstvo i producira neurasteniju, a čovjekov idealizam pretvara u ljudsku melasu. Krležina je pobuna, ma koliko joj zbog njegovih ustupaka politici s pravom prigovarali i proglašavali zatucanom, ipak imala svoj razlog i promišljeni cilj; znala je ako ništa drugo izmisliti utopiju od koje današnji šutljivi inteligenti bježe kao vrag od tamjana, a književnici je ne uspijevaju artikulirati. Zato je danas i aktualan i životan.

To točno prepoznaje i precizno dijagnosticira Zlatko Sviben, koji svoju „krležološku prilagodbu... malograđanskog događaja u više čina (kao prilagođaj po crti operete)... s prijeslikom doktorskih fragmenata Ćosićeve beletrističke pisanije“ – riječ je o književniku Bori Ćosiću – Vučjaka iščitava ne samo kao jedno od Krležinih najizvođenijih ekspresionističkih djela, nego ponajprije kao Krležin život; kao psihoanalitički, frojdovski dio njegove autobiografije rasute u brojnim citatima, biografskim crticama i lirskim impresijama. Stoga se u prilagodbi ne ustručava poistovjetiti Krešimira Horvata s Miroslavom Krležom, a mjesto dramske radnje ponuditi kao mjesto autorova življenja.

Rekonstrukcija Krležina života

U Svibenovoj inscenaciji (uspješno je predočava i scenografija Marte Crnobrnje) drama Vučjak zapravo je rekonstrukcija onoga što je Krleža proživljavao, vidio i što mu se događalo za njegova boravka u Dugoj Rijeci, mjestu u kojem je njegova žena Bela kao učiteljica službovala od 1920. do 1921, kada ju je on nakratko zbog bolesti zamjenjivao. Pritom se koristi ne samo Krležinim tekstovima nego i tekstovima autora koji su o Krleži pisali i ono što Krleža nije želio. Najviše tekstove Bore Ćosića.

Njegov Krešimir Horvat (glumi ga Miroslav Čabraja) i vizualno sliči Krleži. Na vizualnoj sličnosti Sviben gradi svoju inscenaciju te dramu Vučjak pretače u svojevrsno poprište Krležinih reminiscencija, vizija, košmara, strahova; sve mu to postaje agon dramskih silnica koje će kulminirati impresivnim grotesknim drugim dijelom predstave, u „bjesomučno skandaloznom snu“ izvedenu kao opereta s adekvatnom glazbom Darka Hajseka, u kojem će se Horvatu-Krleži prispodobiti najdojmljivije frustracije djetinjstva i odrastanja, osobito erotski, frojdovski doživljaji i neuspjela seksualna iskustva.

Predstava u kojoj se prepleću socijalno okrutna zbilja života, fikcija novoga svijeta i groteska kao komentar zbilje i fikcije, počinje prikazom scenske replike Krležine amorfne skulpture, kako ju je modelirala Marija Ujević, koja se vrti dok se s druge strane, u njezinu udubljenju, u luđačkoj košulji ne pojavi skutrena figura Horvata-Krleže, ponad koje visi WC-kotlić.

U tom trenutku počinje predstava koja će, uza sva kraćenja, sa stankom trajati četiri sata, u kojoj će Horvata asocijacije prisiljavati da se sjeti i onoga što je uglavnom htio zaboraviti. U kojoj će se u presudnim trenucima stvarnost i snomorija sudarati i tražiti svoj egzistencijalni razlog. Ali i biti razlog za odveć razvučenu predigru u redakciji Narodne sloge, gdje je sve odisalo deprimiranošću – čak i nastup Franje Dijaka u ulozi pravdoljubivog fanatika, „katoličkog intelektualca“ Venger-Ugarkovića – a ne Horvatovom egzaltacijom, koja je dramaturški razlog tom ratnom invalidu i „dezerteru života“ za bijeg u iluziju, na selo, gdje bi se spasio ležeći u vinogradu i gledao oblake „kako mu nad glavom prelijeću“, i gdje bi se pitao: „Kako možeš gledati oblake nad glavom, kad pakao u sebi nosiš?“

No u drugom i trećem činu, kao dijelu cjeline koja secira vučjačku atmosferu, redatelj Sviben uspijeva sažeti rasutost predigre i stvoriti uvjete za ničeanski Horvatov pakao. Dramsku kompleksnost, a osobito socijalnu dimenziju te slojevitosti dramaturg Sviben naglašava i kajkavskom karakterizacijom članova školskog odbora, čime intervenira u Krležin tekst i uskrsava kajkavski govor toga kraja.

To pridonosi sveukupnom „kaosu“ u kojem se reflektiraju posljedice rata, koji je u toj vučjačkoj jazbini do srži rastvorio život sela koje živi od atavističkih poriva – koje zapravo strah od života utapa u alkoholu, tjelesnoj i duševnoj prostituciji, grabežu i umorstvima. U kojemu poslije svih dilema Horvat postaje žrtva ne samo nemorala seoskog školskog odbora nego i ljubavnica koje su mu „ispile nekoliko litara krvi“, najviše Marijane Margetićke, zbog čega će doživjeti prvo moralni, zatim intelektualni i na kraju emocionalni slom.

Taj slom će ga nakon „bjesomučno-skandaloznog sna“ – redateljski, glazbeno i glumački izvrsna dijela predstave – odvesti Evi, koja će pred njim otjerati Lazara koji je došao moliti Horvata da ode Marijani, jer je to njezina zadnja želja. I koja će pred njim ubiti postajevodnika Panteliju, što će ga otjerati prvo s mjesta zločina, a onda u ludnicu, dok će Eva otploviti u Ameriku i s broda pozdravljati sve ono što je za sobom ostavila. A ostavila je zlo i smrt. 

Na razini zahtjevnih uloga

Krešimir Horvat u Svibenovoj redateljskoj inscenaciji do kraja je ostao smušen, snovima sputan, erotskim traumama opterećen i u svakom presudnom trenutku nedjelatni intelektualac, kakvih danas u nas ima i previše. I ne samo u nas.

U tome mu je habitusom i angažmanom itekako pomogao interpret Horvata–Krleže, Miroslav Čabraja, koji se, unatoč neveliku glumačkom iskustvu, znao nositi s potrebama zahtjevne uloge. Osim što je promišljeno i decentno slijedio neumitnost Horvatova karaktera, kao protagonist omogućavao je i prepuštao prostor ostalim glumcima da ostvare svoje glumačke likove.

Glumački vrlo uspješnom u tome pokazala se Ivana Soldo Čabraja (Marijana Margetić), koja je, iako izgledom odveć zdrava, proniknula psihu žene bez muža i prihoda, koja se znala prilagoditi pokvarenosti življenja u Vučjaku, te uvjerljivo predočila njezinu žensku pohotu i histeriju.

Eva Amerikanka u interpretaciji Arete Ćurković perfidna je i beskrupulozna žena koja se zna prilagoditi okolnostima života, a izlaz iz nedaća vidi u bijegu u Ameriku, gdje će nastaviti život u čikaškom bordelu, koji joj je moralniji od vučjačke zatucanosti.

Jasnoćom glumačke misli i glumačkom pojavom lik Lazara odlično je predočio Davor Panić. Lucidnu minijaturu Evine majke odglumila je Petra Blašković, koja je i u Horvatovoj snomoriji bila više nego dobra kao Poluganova žena. Starački pogled na svijet učitelja Vjekoslava Hadrovića prikazao je Vladimir Tintor. A svi ostali glumci, članovi opere, orkestra i zbora koji je uvježbala Ljubica Vuletić te dirigent Filip Pavišić bili su izvrsni u već spomenutom „bjesomučno-skandaloznom snu“ Krešimira Horvata.  Predstavu je uspješno kostimirao Željko Nosić te osvijetlili Ivo Nižić i Tomislav Kobia.